Bizantski brodolom s amforama kod otočića Merare
Ostaci tereta bizantskih amfora na osam do deset metara dubine uz jugoistočnu stranu otočića Merare kod Starog Trogira. Prema analogijama datiran je u 13. – 14. stoljeće, pa je jedini dosad poznati brodolom iz tog razdoblja u hrvatskom podmorju.
Datacija: 13. – 14. st.
Merara je malen otočić u uvali Stari Trogir. Na njegovoj jugoistočnoj strani, na dubini od osam do deset metara, leži koncentracija ulomaka bizantskih amfora na površini od dvadesetak četvornih metara. Nalazište je otkriveno 2006. na temelju dojave splitskih ronilaca, a Odjel za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda istraživao ga je 2006., 2009. i 2012. Zbog male dubine i blizine obale more je usitnilo sav materijal na površini dna, pa cijele amfore nisu pronađene.
Najviše ulomaka pripada amforama vretenastog ili cilindričnog, vodoravno narebrenog tijela koje se sužava prema dnu i završava kratkim ispupčenjem, s trakastim ručkama koje nadvisuju otvor. Pronađen je i ulomak amfore narebrenog vrata i kuglastog tijela, a nekoliko istovjetnih, ravno odrezanih završetaka dna vjerojatno je naknadno služilo kao poklopci. Godine 2009. amfore su prema analogijama s nalazima iz Mramornog i Crnog mora datirane od 9. do 12. stoljeća, odnosno prema Z. Brusiću u 10. – 11. stoljeće.
Godine 2012. lokalitet je prvi put iskopavan vodenim sisaljkama: iznad najveće koncentracije, na deset metara, postavljeno je georeferencirano mrežište od šest kvadrata 2 × 2 metra i iskopano do sterilnog sloja. Sloj s ulomcima debeo je 10 do 30 cm, a ispod njega su pijesak i korijenje morske trave. Obodi s ručkama razvrstani su u četiri tipa (A–D). Tip B gotovo je istovjetan bizantskoj amfori iz muzeja franjevačkog samostana na Krapnju, koja prema podjeli C. Bakirtzisa pripada tipu 7 iz 13. – 14. stoljeća. Na temelju te usporedbe datacija je pomaknuta u 13. – 14. stoljeće, dok su svi ostali nalazi bizantskih amfora u hrvatskom podmorju iz 9. – 12. stoljeća. Postupak zaštite je u tijeku.
Istraživanja kroz godine
- 2009. Podvodno rekognosciranje: Rekognosciranjem 2006. na jugoistočnoj i južnoj strani Merare pronađen je materijal od kasne antike do novog vijeka, a 2009. područje je ponovno pregledano. Šezdesetak metara istočno od nalazišta staklenih narukvica, na osam do deset metara, koncentracija ulomaka amfora na dvadesetak četvornih metara definirana je kao brodolom. Prevladavaju bizantske amfore narebrenog ovalnog tijela s masivnim ručkama iznad grla, koje su prema Z. Brusiću tada svrstane u 10. – 11. stoljeće; pronađeni su i ravno odrezani završeci dna koji su vjerojatno služili kao poklopci. (Odjel za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda (2006. voditelj Mario Jurišić), izvještaj Vesna Zmaić)
- 2012. Podvodno istraživanje i rekognosciranje: U lipnju 2012. lokalitet je prvi put iskopavan vodenim sisaljkama: na deset metara postavljeno je georeferencirano mrežište od šest kvadrata 2 × 2 metra i iskopano do sterilnog sloja, a sloj s ulomcima debeo je 10 do 30 cm. Utvrđeno je da se ostaci prostiru na oko 25 četvornih metara, a izdvojeni obodi s ručkama razvrstani su u četiri tipa (A–D). Usporedbom tipa B s gotovo istovjetnom amforom iz muzeja franjevačkog samostana na Krapnju (Bakirtzisov tip 7) datacija je ispravljena s 9.–12. na 13. – 14. stoljeće. (Odjel za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda, voditelj Jurica Bezak)