SEADRIA

Potopljene solane u uvali Makirina kod Ivinja

Potopljeni pregradni zid dug oko 230 metara, s otvorima za zapornice i kanalima srednjovjekovnih solana, koje su možda nastale već u rimsko doba.

Datacija: 13. – 15. st., možda od rimskog doba

Makirina je duga i uska plitka uvala, oko 1250 × 300 metara i dubine manje od 2 metra, sjeverno od Ivinja, 2 km jugoistočno od Pirovca. Poznata je po ljekovitom peloidnom blatu, a preko njezina dna, od zapadne do istočne obale, pruža se potopljen zid dug oko 230 i širok oko 2 metra. Zid je pregrađivao uvalu za solane koje srednjovjekovni dokumenti spominju u 13. i 15. stoljeću, a na njih podsjećaju i toponimi soline, jaz i mostine.

Ime uvale potječe od latinske riječi maceries, suhozid, a nastalo je u romansko-slavenskom suživotu u 7. stoljeću, pa je zid bio važna točka krajolika već prije toga. Na istočnoj obali uvale leži nalazište Ivinj s rimskom vilom (1. – 5. st.) i kasnoantičkim crkvenim zgradama oko crkvice sv. Martina, pa je moguće da se sol ovdje proizvodila već u vrijeme Rimskog Carstva.

Godine 2018. Institut za pomorsku baštinu Ars Nautica, pod vodstvom Maje Grisonic, pregledao je uvalu u sklopu projekta o solanama kao pokazateljima promjene morske razine, koji vode Sveučilište u Haifi i Hrvatski geološki institut. Uvala je snimljena diferencijalnim GPS-om, fotogrametrijskim dronom, laserskim skenerom i bočnim sonarom. Pokazalo se da veliki pregradni zid nije zidan žbukom, kako se mislilo, nego je suhozid od tri do pet redova blokova od oko 30 × 20 × 15 cm, koje je spojio prirodni talog mineralnog cementa i bioloških sedimenata. Stoji na sredini golemog kamenog nasipa širokog 6 do 7 metara, iza kojeg je nastala ravna površina za bazene solane. Prate ga niži usporedni zidovi s kanalom između, a u njemu je pravokutan otvor od 160 × 37 cm, dubok 86 cm, vjerojatno za zapornicu jednog od glavnih dovodnih kanala. U sredini uvale zid je probijen kako bi ulazile brodice.

Ispod tankog sedimenta otkrivena su i dva zida vezana vodonepropusnom žbukom s mnogo tucane opeke, okomita na veliki zid, s kanalom između. U temelju jednog leže drveni trupci, a jedan od njih ima udubljenje za drvenu zapornicu kanala. Uz zapadnu obalu pruža se srednjovjekovni bočni dovodni kanal širok 60 do 70 cm, omeđen zidovima dugima do 69 metara, a na jugoistočnoj obali, kod Ivinja, stoji suhozidna građevina od oko 40 × 13 metara, vjerojatno skladište ili druga zgrada vezana uz sol, danas djelomično potopljena.

Istraživači pretpostavljaju da su rimske solane ležale bliže velikom nasipu, gdje se nalazi ponešto rimske opeke, a da su ih nakon dizanja mora u srednjem vijeku premjestili u plići južni dio uvale. Prestale su raditi vjerojatno kad je Mletačka Republika u 15. stoljeću monopolizirala proizvodnju soli, pa su im ostaci i danas dobro očuvani. Uzorci drva i žbuke poslani su na dendrokronološku i radiokarbonsku analizu, a drvo i najosjetljiviji dijelovi zidova pokriveni su geotekstilom do sljedećih istraživanja.

Istraživanja kroz godine

  • 2018. Sustavno rekognosciranje: U listopadu 2018. uvala je snimljena DGPS-om, fotogrametrijskim dronom, LiDAR-om i bočnim sonarom te pregledana pod vodom u sklopu projekta o solanama kao pokazateljima promjene morske razine. Utvrđeno je da je pregradni zid dug 230 m suhozid na širokom kamenom nasipu, s otvorom za zapornicu, usporednim zidovima i kanalima, a dokumentirani su i zidovi vezani vodonepropusnom žbukom s drvenim trupcima, srednjovjekovni dovodni kanal i suhozidna građevina na obali. Uzorci drva i žbuke poslani su na dendrokronološku i radiokarbonsku analizu, a osjetljivi dijelovi pokriveni su geotekstilom. (Institut za pomorsku baštinu Ars Nautica, voditeljica Maja Grisonic)