SEADRIA

Srednjovjekovna solana u uvali Sveti Andrija (Vrgada)

Potopljeni kameni nasip srednjovjekovne solane dug 250 metara u plitkom južnom dijelu uvale Sveti Andrija na Vrgadi, u upotrebi najkasnije od 11. stoljeća.

Datacija: srednji vijek (najkasnije od 11. do 15. st.)

U plitkom južnom dijelu uvale Sveti Andrija na otoku Vrgadi, na dubini manjoj od metra, leže ostaci srednjovjekovne solane. Njezin vanjski nasip od nabacanog kamenja velikih i srednjih dimenzija pruža se od istoka prema zapadu u dužini od 250 metara, širok je od 1 do 3,3 metra, a vrh mu je danas u prosjeku 29 centimetara ispod površine. Bolje je sačuvan na istočnoj strani uvale, a u središnjem i zapadnom dijelu dosta je oštećen.

Četrdesetak metara od istočne obale u nasipu je otvor za zapornicu širok 55 centimetara, a zapadnije su još dva slična otvora nejasne namjene. Dvanaest metara sjevernije, uz istočnu obalu, leži usporedni nasip dug 24 i širok 5 metara, vjerojatno ostatak mola ucrtanog na katastarskoj karti Vrgade iz sredine 19. stoljeća. Između nasipa i obale bila je zatvorena ravna površina od oko dva hektara za dobivanje soli, slična solani u Brbinju.

Način gradnje i mala dubina upućuju na srednji vijek. Isprava iz 1095., kojom zadarski prior Drago samostanu sv. Krševana daruje prava na prihode od soli i ribolova koje su zadarski priori od starine imali na Vrgadi, pokazuje da se sol ondje proizvodila barem od kraja 11. stoljeća, a vjerojatno i ranije. Solana je vjerojatno napuštena u 15. stoljeću, kad je Mletačka Republika preuzela monopol nad proizvodnjom soli na Jadranu, a stari je nasip potom služio kao ograda za lov ribe, kako pokazuje austrijski katastar iz sredine 19. stoljeća.

Uvalu je 2018. pregledao Institut za pomorsku baštinu Ars Nautica, u sklopu međunarodnog projekta Sveučilišta u Haifi i Hrvatskoga geološkog instituta koji istražuje mogu li potopljene solane poslužiti kao pokazatelj podizanja razine mora. Uvala je snimljena diferencijalnim GPS-om, dronom za fotogrametriju, laserskim skenerom i sonarom s bočnim snimanjem. Drveni ostaci koji bi omogućili precizniju dataciju nisu pronađeni.

Istraživanja kroz godine

  • 2018. Podvodno rekognosciranje i snimanje: U svibnju 2018. uvala je snimljena diferencijalnim GPS-om, fotogrametrijskim dronom, LiDAR-om i sonarom s bočnim snimanjem, a ronioci su pregledali potopljene ostatke solane na 30 do 50 cm dubine. Dokumentiran je vanjski nasip dug 250 m s otvorom za zapornicu i još dva otvora te usporedni nasip, vjerojatno mol, dug 24 m. Solana od oko 2 ha datirana je u srednji vijek, a prema ispravi iz 1095. radila je najkasnije od kraja 11. stoljeća. (Institut za pomorsku baštinu Ars Nautica, voditeljica Maja Grisonic, nadzor Irena Radić Rossi)