Bijela flabelina

Opis

Izgled: Izduženo, prozirno bjelkasto do blago plavičasto tijelo s bijelim rubom i dugim šiljastim repom; cerata su raspoređena u nekoliko jasnih redova (ne u zbijenim snopovima), a svaka nosi žuto-narančasti prsten ispod prozirnog, bezbojnog vrha.

Karakteristike: Rinofori su perfolirani (prstenasto naborani), znatno kraći od dugih oralnih tentakula; prozirnost tijela ponekad otkriva obrise unutarnjih organa.

Posebnost: Pripada jednovrsnom (monotipskom) rodu Luisella, u koji je premještena nakon revizije obitelji Flabellinidae 2017. godine.

Stanište

- Dubina: 5-50 m

- Temperatura: 13-25°C

- Podloga: kamenito dno, kolonije hidroida

- Skrovišta: naselja hidroida

Biologija

Prehrana: Hrani se hidroidnim polipima, ponajviše rodova Campanularia, Bougainvillia i Eudendrium.

Razmnožavanje: Hermafrodit, polaže spiralne vrpce jajašaca na podlogu blizu izvora hrane.

Ponašanje: Često se opaža u paru ili manjim skupinama na istoj koloniji hidroida.

Predatori: Rijetki, zbog kleptokniđe - posuđenih žarnih stanica u obrani.

Ekološka uloga

Kontrolira brojnost hidroidnih polipa i dio je bioraznolikosti kamenitih staništa Jadrana.

Ugroženost i zaštita

- IUCN: nije procijenjeno

- Bernska konvencija: ne

- Natura 2000: ne

Preporuke: Ne dirati; Ne hraniti; Ne uznemiravati; Prijaviti opažanje

Zanimljivosti

- Prije je bila poznata kao Flabellina babai, dok je taksonomskom revizijom 2017. premještena u novi rod Luisella - vrsta je tipska (imenodavna) vrsta tog roda.

- Vrsni naziv "babai" dan je u čast japanskom malakologu Kikutaru Babi.

- Koristi žarne stanice hidroida za vlastitu obranu, fenomen zvan kleptokniđa.

- Često se pronalazi u parovima ili paru na istoj koloniji hidroida, kao na dvije od tri arhivske fotografije.

Rasprostranjenost

Sredozemno more (uključujući Jadran), istočni Atlantik do Portugala i Senegala