Jabuka

Jabuka

Većina priobalne Hrvatske zajedno s Jadranom nalazi na jadranskoj karbonatnoj platformi. Drugim riječima, većina našeg priobalja sastavljena je od vapnenačkih stijena. Izuzeci su otoci Brusnik i Jabuka - rijetki jadranski primjeri vulkanskih izdanaka nastalih u pradavnim podvodnim erupcijama.

U oba slučaja velika količina magme doprla je do površine mora i tako su nastala ova dva otočića. Slični, rijetki primjeri mogu se naći na još nekoliko lokacija u Mediteranu poput Ustice u Italiji, otočja Linosa te još nekolicine otoka u Španjolskoj.

JABUKA

Crna impresivna klisura sazdana od lave prepune magnetita, iako izvan standardnih pomorskih putova, kao usamljena dama privlači pažnju pomoraca od početka 14. stoljeća. U novije vrijeme postala je popularna među nautičarima koji se dolaze diviti netaknutoj prirodi. Poput nekog umjetničkog djela, Jabuka dopušta da je se gleda samo iz daljine jer na njoj nema obale prikladne za pristajanje, ni uvale koja bi bila sigurna od vjetra. More uokolo vrlo je duboko (260 metara) i gotovo da nema mogućnosti sidrenja, a stijene su glatke i bez prirodnih izbočina za koje bi se brodica mogla vezati. Jabuka je zapravo strma, mjestimice okomita, 96 metara visoka klisura piramidalnog oblika, gola, surova i gotovo potpuno nepristupačna, osim na malom području s jugozapadne strane, ali i to samo za mirnog mora što ovdje baš i nije čest slučaj. Naime, smještena u zoni najdubljeg mora, osamljena i udaljena od ostalih otoka Jabuka je izložena svim vjetrovima, a na pučini čak i najslabiji vjetrovi dižu velike valove pa je potrebno dosta znanja i sreće za pristajanje na Jabuku. No i u samoj njezinoj blizini osjeća se opipljiv mir i tišina - paralelni svemir za koji je vrijedilo ploviti.

Rijetko posjećivano more oko Jabuke bogato je ribom, a surovost klime na Jabuci podnose tek dvije endemične vrste: crna gušterica i vrsta biljke po imenu zečina, a do prije 50-ak godina tu je rastao i endemski karanfil koji je, nažalost, istrijebljen.

Prilično je zanimljivo pogledati i kakvu nautičku kartu Hrvatske, čisto da dobijete ideju gdje se Jabuka uopće nalaze. Odmah možete vidjeti da ćete za plovidbu do Jabuke krećući s kopna (recimo iz Šibenika) morati izići iz teritorijalnog u međunarodno more pa približavanjem Jabuci ponovno u hrvatski teritorij, što je rijetki kuriozitet. Jabuka je, dakle, smještena zapadno od Visa te južno od Žirja, ali na debeloj pučini. Od Komiže je udaljena oko 28 milja, a od Žirja čak 36. S kopna do Jabuke najbliže je doći iz Rogoznice od koje je dijele 33 nautičke milje. Kako se u crnom vulkanskom stijenju nalazi magnetit, čim se brod približi otoku, magnetska igla kompasa posve “poludi” pa inače korisna navigacijska naprava postaje suvišna. Međutim, brodovi su u ovim vodama vrlo rijetki jer se otok nalazi daleko od svih morskih putova i izvan plovnih ruta pa ga posjećuju samo oni kojima je on svrhom i razlogom putovanja.

Od 1958. otok je proglašen geološkim spomenikom prirode. Kao što i pretpostavljate, Jabuka je nenaseljena, a područje oko Jabuke, poznato kao Jabučka kotlina, prirodno je mrijestilište mnogih riba i ostalih morskih vrsta.

Ronjenje na Jabuci je potpuno drugačije od bilo čega drugog na Jadranu. Strme klisure se isto tako strmo obrušavaju u duboko more s gotovo svih strana, osim omanje sike na istočnoj strani neposredno uz obalu. To je i jedino mjesto gdje za mirnog mora eventualno možete usidriti manju brodicu. Podmorje čine vertikalni zidovi, slabo obrasli florom i faunom, no ipak se tu i tamo može pronaći i pokoja gorgonija. Slab obraštaj može se objasniti sastavom vulkanskih stijena koje ipak nisu tako “podatne” kao što je to slučaj na vapnenačkim zidovima diljem Jadrana koji su u pravilu uvijek prekriveni podmorskom florom. Na mnogim mjestima na zidovima Jabuke jasno se uočavaju potpuno gole tamne stijene, pogotovo u plićim dijelovima.

No, podmorje je zato vrlo bogato ribom, i to onom pučinskom. Na lokalitetima sa strmim zidovima očekivali biste pravi “kolaž” na samim zidovima, ali ovdje tomu nije tako. Ovdje se roni “ciljajući u plavo”. Svašta će naići, od zubataca i kirnji iz dubine pa sve do malih jata luca i palamida, a okolicom jure mnoge tune. Obližnja Jabučka kotlina poznata je i po mnogim opažanjima morskih pasa, posebice modrulja, ali kao što i sami pretpostavljate, susreti ronilaca i morskih pasa u Jadranu su zaista rijetki.

U nuždi se Jabuka može odroniti i samo u jednom obilasku “okolo” otoka, ali ako je ikako moguće (što je poprilično teško očekivati, prvenstveno zbog maritimnih uvjeta), probajte zaroniti dva puta, jednom s južne i jednom sa sjeverne strane. Onim sretnicima kojima se ukaže prilika za ronjenje na Jabuci, taj dolazak će vjerojatno biti “jedan i jedini” pa ga nastojte iskoristiti. Pogotovo ako vam uspije doseći i do obližnje pliči Jabuka koja se nalazi nešto južnije od otoka. Plič je zaista velikih dimenzija, također je vulkanska, a dopire do desetak metara pod površinom. Sidrenje je čak nešto lakše nego na samoj Jabuci, a imat ćete priliku vidjeti zaista veliki broj velikih škarpina koje gospodare pličinom.