Olupina Peloro

Lastovo (ulaz u Veliko lago, Ubli)

Dubina 47-53 m.

Peloro

Za olupinu ovoga brodića se vjerojatno znalo i mnogo prije (posebno zbog lokacije), a ronjenja su započela nekako paralelno s općenitim razvojem turizma na nekad izoliranom vojnom otoku, dakle negdje krajem prošloga tisućljeća. Olupina Pelora se nalazi gotovo na samom ulazu u veliki zaljev “Veliko lago” gdje se nalaze mjestašca Ubli i Pasadur, jedini lastovski hotel “Solitudo“, a ujedno i ronilački centar “Ronilački raj“. Lokacija olupine je smještena gotovo uz samu obalu (dvjestotinjak metara od nje), pored bijeloga svjetionika na sjevernom dijelu “usta” zaljeva. Pristup je vrlo jednostavan jer se od ronilačkog centra nalazi na samo milju plovidbe. Iako je lokacija gotovo uz obalu, pronalaženje nije tako jednostavno pa je najjednostavnija procedura ronjenja ipak ona uz lociranje i bacanje “shot linea” jer olupina nije obilježena. Jedan od razloga zašto nije obilježena je i taj što se nalazi usred plovnoga puta za mnoge jahtaše koji pohode Lastovo u potrazi za vezom u marini hotela ili obližnjoj popularnoj Jurjevoj luci. I zbog toga je pametno dobro isplanirati ronjenje. S druge strane, olupina se može locirati i ronjenjem s obale, i to zaranjanjem blizu servisnih stepenica spomenutog svjetionika pa zatim kursom točno prema trajektnoj luci, ali nije preporučljivo. Mnoga su takva ronjenja završila promašajem jer olupina je ipak za dlaku predaleko.

Peloro leži na pješčanome dnu koje se nalazi na 53 metra dubine pa vam je sada nešto jasnije i zašto se na njemu roni razmjerno rijetko. O ovom se brodu ne zna baš previše, slično kao i svima ostalima u okolini. Peloro je originalno imao funkciju tegljača, a izgrađen je u nizozemskom brodogradilištu A. Pannevis u Alphemu, i to 1916. godine, originalno je nosio ime “Admiral de Ruyter”, ali već iste godine je prodan Talijanskoj ratnoj mornarici koja ga je preimenovala u Peloro te preuredila u patrolni brod u već ozbiljnom “velikom ratu”, kako se tada nazivao Prvi svjetski rat. Malo bolji poznavatelji povijesti sjetit će se da je Italija u rat ušla tek 1915. godine, i to na strani Antante. Peloro je za ratne potrebe naoružan omanjim topom na pramcu te je u službi mornarice proveo cijeli ostatak rata. Nastradao je 17.11.1918. godine, dakle neposredno po završetku rata kada je, otprilike na današnjem mjestu, naletio na protubrodsku minu i ubrzo potonuo.

Olupina danas leži na pješčanome dnu u uspravnom položaju i gotovo je posve kompletna. Vidljivost je u pravilu vrlo dobra, zbog toga je vrlo zanimljivo zaroniti na olupinu jer se već s dvadesetak metara jasno ukazuju njeni obrisi kao kontrast svijetloga pijeska na dnu. Brod je bio relativno malen, svega 28 metara dug i šest metara širok. S jedne strane, šteta da je malen, ali s druge strane to je i olakšavajuća okolnost radi velike dubine (dno na 53 metra). Zbog toga je čak i relativno kratko ronjenje od 10 do 15 minuta dovoljno da se olupina obiđe u potpunosti. Najplići dijelovi olupine nalaze se na 47 metara dubine. Pramac je najzanimljiviji dio olupine zbog velike platforme s naknadno ugrađenim topom koji je danas gotovo potpuno obrastao žutim spužvama sumporačama. Spužve prevladavaju i na ostatku olupine. Na pramcu se nalaze još i vitla za izvlačenje sidara, a na središnjem dijelu palube nalazi se glavnina nadgrađa. Kapetanski most je bio drven pa je već posve propao i nema mu traga, a sredinom broda zjapi i golema rupa brodskoga dimnjaka koji se odlomio pri potonuću. Dimnjak leži u blizini broda na pijesku, s desne strane. Krma je također vrlo lijepa, vitka i zaobljena, konstrukcije često viđene za to doba. Veliki list kormila i brodski vijak su na svom mjestu, do pola ukopani u pijesak.