Pličina Pupak (Palagruža)

Palagruža (hrid Pupak)

Dubina 10-45 m.

Pličina Pupak

Za kraj malo zemljopisa. Tri milje istočno od Palagruže nalazi se otočić Galijula, a još nešto manje od milje istočnije nalazi se opasna hrid Pupak. Kako se zna desiti da za velike oseke ova hrid viri tik nad površinom, ona je ustvari i najjužnija točka Hrvatske. Ime Pupak dobila je po tome što kada stanete na nju, more vam dosiže do pupka. Komižani ovu hridinu zovu “Kalafot”, a u literaturi (pa čak i na Wikipediji) se javlja i naziv “Sika olevonta” ili “Sika od levonta”, čak i u kontekstu da je to hrid još južnije ili istočnije od Pupka. Potrudili smo se u Hrvatskom hidrografskom institutu provjeriti ove nedoumice i nedvojbeno je utvrđeno da je Pupak službeni naziv, a da “Sika od levonta” ne postoji. Da upotpunimo, neposredno istočno od same hridi Pupak (koja je na kartama označena znakom “+”) nalazi se još jedna manja sika na tri metra dubine, ali je ona sastavni dio masiva Pupka. Postoji još nekoliko sika između Pupka i Galijule, dakle zapadno od Pupka, a one se nazivaju “Pličinama Bačvica”.

Pupak je vjerojatno najinteresantnija ronilačka lokacija palagruškoga podmorja. Kako možete i pretpostaviti, u prošlosti je takva hrid nedvojbeno predstavljala opasnu zamku za pomorce koji su ovuda često plovili. Riječ je o mikro lokaciji na kojoj su do sada otkrivena čak četiri antička i tri novovjekovna brodoloma.

Nekoliko njih danas leže jedni preko drugih i tako svjedoče o kontinuitetu plovidbe našim morem. Naravno, ne treba ni napominjati da se na Pupku može roniti isključivo u slučaju dobroga vremena. Sidrenje je moguće na samoj hridi, to jest među stijenama pored nje. Na ronjenje se kreće u smjeru juga pa se po piramidalnom svodu pličine spuštamo prema dnu. Već na deset - petnaest metara nazire se olupina nekakvoga parobroda, vjerojatno iz devetnaestoga ili početka dvadesetoga stoljeća. Pramac broda je orijentiran “u Pupak” i gotovo je posve razbijen, vjerojatno od udara u hrid, a nalazi se na 25 metara dubine. Krećući se duž palube dolazi se do krme koja je mnogo bolje očuvana, a pješčano dno ispod nje se nalazi na četrdeset i pet metara dubine.

To nije sve, na pješčanom dnu se nalaze i mnoge krhotine amfora, a to dokazuje postojanje i brodoloma iz rimskoga doba, a u neposrednoj blizini (s ostacima gotovo isprepletenim s onima iz parobroda) mogu se razaznati i mnogi ostaci neke venecijanske galije.

Najupečatljivije je sidro, a dva brončana topa s nje su izvađena i danas se nalaze u Komiži. Kruži priča da se negdje među stijenama nalazi i treći top, ali nismo ga nikada uspjeli locirati. Ovo zaista jedinstveno ronjenje završava povratkom prema samoj pličini gdje je ronjenje također vrlo zanimljivo. Čak i po izronu željeli biste još malo ostati na površini i, kao opčinjeni, promatrati ljepote najjužnije točke Hrvatske.