Vrulje
Izvori slatke vode koji izbijaju iz morskog dna, jedinstven znak krša.
Kišnica koja ponire u krškim planinama poput Velebita i Biokova teče podzemnim kanalima. Mnogi su nastali kad je more bilo niže, pa im je nakon ledenog doba donji dio završio pod morem. Kad je pritisak slatke vode u kanalu veći od pritiska mora iznad otvora, ona izgura more i izbije na dno. Lakša od morske, brzo se diže, pa na mirnom moru stvara koncentrična ispupčenja i do pola metra iznad površine.
Vrulje su najaktivnije od jeseni do proljeća, kad ima najviše kiše i otopljenog snijega. Najviše ih je u Velebitskom kanalu, kod Svetog Jurja, Žrnovnice, Lukova, Jablanca, Prizne i Starigrada, te u podnožju Biokova. Kod sitastih vrulja voda izlazi kroz mnogo sitnih otvora u pijesku, a druge imaju jedan velik otvor u obliku jame ili potopljene vrtače. U Vrulji kod plantaže sjeverno od Starigrada slatka se voda podvlači pod more barem 70 metara duboko.
Organizmi u vrulji izloženi su naglim promjenama slanosti, a jaka struja slatke vode katkad sve ih skine sa stijene. U dubljim dijelovima vlada mrak, pa ondje žive samo životinje. Najčešće su dagnje i kamenice, a dagnjama se hrani zvjezdača Marthasterias glacialis. U Vrulji kod plantaže zidovi do 60 metara pripadaju koraligenu, a dublje je gotovo neprekinuto naselje dagnji, najdublje poznato prirodno naselje dagnji u Jadranu. Oko velikih vrulja život je bujan: kraj Vruje pod Biokovom stijene prekrivaju žarnjaci Corynactis viridis i Parazoanthus axinellae, a u Velebitskom kanalu rastu kolonije mahovnjaka Pentapora fascialis veće od pola metra.
Vrulje su točkasta staništa koja se lako unište. Ugrožava ih onečišćenje koje se sa slatkom vodom procijedi kroz krš, smeće bačeno u jame i špilje te gradnja i nasipavanje uz obalu. Direktiva o staništima ne poznaje ih kao zaseban tip, ali vrulje ponorskog tipa pripadaju stanišnom tipu Natura 2000 1170 (grebeni), a sitaste vrulje tipu 1150 (obalne lagune); u Hrvatskoj su ugroženi stanišni tip.