Obalna detritusna dna
Dna od krupnog pijeska, ostataka ljuštura i vapnenačkih alga uz obalu i otoke, od tridesetak do stotinjak metara dubine.
Ova zajednica počinje ondje gdje završava infralitoral i nastavlja se na pješčana dna, a nalazi se i u podnožju obalnih stijena te oko podmorskih uzvisina koje ne dopiru do površine. Gornja joj je granica na oko 30 metara, a donja rijetko seže do 100 metara, na primjer na strmim pučinskim stranama vanjskih otoka.
Sediment ovdje nije samo pijesak i mulj s kopna. Velik dio nastao je od ostataka organizama: komadića ljuštura školjkaša i puževa, mahovnjaka, čahura ježinaca i vapnenačkih alga. Takav biogeni dio sedimenta zove se detritus, po čemu je zajednica dobila ime. Sitnih čestica mulja ima malo, manje od petine.
Raznolikost vrsta je velika, pa su ta dna važna i za ribolov. Karakteristični su slobodni rodoliti i razgranate vapnenačke alge maërla, crvene alge Osmundaria volubilis i vrste roda Peyssonnelia, spužve Suberites domuncula i Axinella polypoides, rak samac Dardanus calidus, zvjezdače Luidia ciliaris i Peltaster placenta, zmijača Ophiura ophiura i nepravilni ježinac Spatangus purpureus. Ovdje se može susresti i strogo zaštićeni puž bačvaš (Tonna galea).
Zajednica je osjetljiva na zamuljivanje, koje usporava rast vapnenačkih alga i guši velike mahovnjake, pokazatelje čistog mora. Organizme oštećuje koćarenje, a sporo se oporavljaju. Iznad dobro razvijenog maërla ne bi smjelo biti uzgajališta riba ni školjkaša. Barcelonska konvencija ubraja je u staništa koja zahtijevaju mjere očuvanja.